Život kao "citat"

Šta kada život koji vodim postane "citat"? Da li sam stvaran ili "citiran"? Što je to u meni što traži "citat"? Kada ću prekinuti "citiranje" života i odakle ta potreba da "citiram" sve što mi se sviđa ili ne sviđa?

"Previše si mi nestvaran! Ne osjećam te! Vidim samo "citat" koji hoda, priča, prepričava, imitira ali ne i tebe. Ne osjećam te. Izgledaš mi na san, na iluziju koja ima svoj film i kada ga ispuca nestaje zajedno sa njim. Slikaš životom sobom kao slikom." - jednom mi je reklo moje Biće.

Trebalo je dugo vremana da shvatim šta je mislilo sa tim, što je u stvari naglašavalo, i kada sam shvatio jedno kasno popodne, sjedeći u kafiću i ispijajući posljednje gutljaje kave iz šoljice sa znakom AUM ugledavajući dno, shvatio sam što je htjelo reći.

"Staviću cijeli tvoj život pod navodnike, jer nije ništa drugo do citat." - nasmijao sam se toj konstataciji Bića, više iz straha da ne zaplačem nad činjenicom na koju me je upućivalo. Pogledao sam oko sebe i vidio konobara kako pere suđe. Ustao sam i pridružio mu se. Ćutke. On me je malo čudno gledao ali nakon par minuta iznad sudopera koji je bio prepun a novo suđe je samo stizalo, osmjehnuo se i prepustio mi dio kako bih lakše prao čaše sa njim. Tada sam osjetio nešto. To nešto je bilo stvarnije od svih "citata" koje sam živio. Pogledao sam iznad šanka i ugledao "citate". Neki "citati" su bili instruktori, drugi književnici, treći građevinski radnici, četvrti su bili gazde ili oni koji ih glume, ali nigdje nije bilo STVARNOSTI u koži čovjeka.

Konobar me je potapšao po leđima kao da je rekao: "U redu je. Sve je u savršenom redu. Živimo život citirajući sam citat života. Na kraju umiremo i to kao i svaki loš citat."

Ovo je dio iz "knjige citata" koja nikad nije napisana niti će biti napisana i koju sam "citirao" što sam bolje umio, pažljivo "citirajući" dijelove koji su me pogodili, dirnuli žicu, dali smisao, nasmijali i koje sam izmislio "citirajući" samog sebe.

"Citat" je moj život. "Citat" je i vaš život. Cijeli životni vijek nekog "citiramo". Bili mi književnici, ljubavnici, građevinci, dizajneri, ovo ili ono. "Citati" preživljavaju čak i nas. I niko od nas još nije uspio da preživi "citate" jer oni su besmrtni.

Shvatajući ovo ne mogu a da se ne zapitam i to velikim slovima i još podebljanim "KOJI SE KLINAC ZBIVA? JE LI MOJ ŽIVOT "CITAT"?"

L'adno i bez blama mogu čista srca reći, opet podebljano i sa velikim slovima: JESTE. MOJ ŽIVOT JE PROKLETI "CITAT".

Sa "citatom" se rodim i sa njim umirem. Prokleti "citat" "bio je dobar čovjek" me otprati i pod crnu zemlju. Kao što me drugi dočeka na povratku iz crnila, na povratku iz dubokog sna koji prethodi rođenju.

Prate me cijeli život kao sjena. Gdje god se okrenem neko nešto "citira", nekad pod znakovima navoda, nekad bez njih. Ali bitno je da je "citat". Je li to možda mudrost pitam se ponekad? Ili je to zakonitost? Ne znam. Ali čujem ih na svakom koraku. Na internetu svaka šuša stavlja "citate" počev od šuše koja ovo piše, u pokušaju da bude "mudra" - opet "citat" - u pokušaju da se dodvori nekom, sebi, partneru, tzv. face prijateljima. Iako imam naviku da veoma brzo takve ljude "iscitiram" iz svog života, pa makar to bio i virtuelni život, ne mogu da ih tako lako "iscitiram" jer ih je svakim danom sve više. 

No, da ne bi neko pogrešno shvatio moje "citate". Nemam ništa efikasno protiv "citata", dapače, volim ih. Jer nekada stvarno prikažu život u punoj slavi i veličini. Bila ta "slava i veličina" u kanalizacionim odvodima ili u rajskim planinama. Problem je u tome što mi ne shvatamo te "citate" kao što ne shvatamo ni svoj život.

"U ustima osjećam okus govna koje pliva u moru citata!" - zar ovo nije odličan "citat"? Pa što ga onda ne "citiramo" svaki dan? Naravno da nećemo. Jer taj "citat" ne odražava našu "mudrost". Ali ćemo zato "citat" kao ovaj svi da "iscitiramo" i pokažemo svoju "mudrost": "Život je kao more, kao rijeka koja teče u sjedinjenju sama sa sobom, odražavajući svu slavu Apsoluta u ispoljenju!" - wow... 

"Mogu li da ga stavim na "zid"?" "PLIZZZZ!!!!" - ma stavi ga sestro, gdje god želiš, još ako meni dozvoliš da tebi poslje stavim biće odlično.

Sada, da ne pomislite nešto drugo od onog što je bitno, a razmišljam da to stavim kao "citat". Jebi ga, znam da volite "citate". Nije stvar u tome da li ćete ga staviti ili ne, već je stvar u tome koliko će on dugo ostati u vama??? A vi pomislite na što želite. Ja znam na što mislim.

Ako već "citiramo" mogu da upitam, ovaj put bez "citata", koliko dugo ste ŽIVJELI taj "citat" koji ste citirali upravo prije pet minuta? Znam da je to bila Maska, znam da je to Uloga koju proturate pod nos ostalim Glumcima u vašem životu. Znam to, ne morate mi to reći. Samo pitam. Da li ste IKADA "citat" ŽIVJELI barem JEDAN JEDINI DAN?

Ako ih ima previše, znam da niste. A znam vas puno koji dnevno "iscitirate" nekoliko "citata" i znam da NISTE SPOSOBNI da ih živite. Jer da jeste NE BI STE IH "CITIRALI".

Bolna je činjenica kada shvatite da vam je život postao "citat". Čitamo knjige, slušamo druge sve u svrhu nekog dobrog "citata". Negdje između tih "citata" plaćamo račune, žalimo se na posao, zaljubljujemo se opet u neki "citat" bio on muško ili žensko, nebitno. Ali nas nema. Sve što smo jeste najobičniji "citat". 

Nemamo Stvarnost, nemamo OKUS, a ni MIRIS. To su samo okusi i mirisi "citata". Kada sam ušao u Rad i kod Majstora sa sobom sam donio bilježnicu, rokovnik pun "citata". Ošo rek'o ovo i ono. Maharši rek'o ovo i ono i slično. On je pogledao taj moj rokovnik i rekao: "Sve ti unutra piše. Da si sposoban to da živiš ne bi trebao ni Rad ni Majstora." Te riječi su me porazile. Osjedao sam ukus kanalizacije u ustima.

Vjerujte i danas volim "citate". Obožavam ih. Ali im previše ne vjerujem. Imam ja svoje rokovnike sa "citatima", ali sve je više MOJIH "citata". "Citata" mene samog. I nisu oni nešto mudri, ne pretjerano. Ima tu raznih "citata". Od recimo: "Operi suđe sa TOPLOM vodom, jer masnoća se teško skida", pa do "Kada se kupaš dobro istrljaj masku kože jer maske se lako prljaju naročito kada ih često koristiš". Znam da nisu mudri potput Nisargadattinih ili Maharšijevih ili nekih drugih mirisnih rišija, ali su moji.

Čemu svi ti "citati" koje koristimo u stvari služe? Jeste li se ikada to zapitali? Vjerujem da znate odgovor pa vam ga ja neću ni dati. Jer znam da ljudi znaju odgovore na sve što koriste svaki dan. Tipa, znam da znate zašto služi četka pokraj wc školjke. Problem je samo što tu četku nemamo svaki dan pri ruci i ne koristimo je mnogo češće, naročito kada pokušavamo biti mudri pred nekim ili kada pokušavamo pokazati svoju superiornost, ili kada pokušavamo da napravimo DOBAR ODBOJNIK kako sebe ne bi vidjeli. Samo zamislite. Čim ispadnete "mudri" ispred nekog fino uzmete četku za čišćenje ostataka iz vašeg debelog creva, zinete i dobro iščetkate glasne žice. Jer nekada ostatak debelog creva prosto ima potrebu izaći na usta. Ako to znamo, a ja vjerujem, i to kao svaka dobra debela vjernica nedeljom prije podne u crkvi, onda znamo da moramo dobro četkati usta kako ne bi iz njih izlazio vonj debelog creva.

Moram sada prekinuti, što inače ne radim. Imam goste i moram da im "citiram" određene veoma spiritualne stvari. Ali NASTAVIĆE SE... mora...

Bhaerava Kaala 

Mudrost pjeska