Is it indeed true my mother Shyama is the dark one...
People speak of her dark appearance, but my mind refuse to accept that.
For it is her pure dark form that truely illumines my heart...
Shyama manisfests herself in a varity of colours
Shyama is the unmanifest potential, the causal force and indeed the formless Brahaman...

20. svi 2014.

La Perle



La perle, William Adolphe Bouguereau 


Ponekad me ljudi u duhovnosti, ezoteriji i spiritualnosti podsjećaju na djecu i skupljanje značkica u osnovnoj školi. Čitam i posmatram persone koji su zainteresovane za sve i svašta (masoni, rozenkrojeceri, tantra ova i ona, kosmički plamen, blizanac, sex, mistični ples, ljubav, masaža...) a njih samih nema ni u čemu dovoljno da bi se to nešto „primilo“ i dalo konkretan i vidljiv rezultat. Da bi to nešto moglo da živi kroz njih. Koja god istina da je u pitanju i koji god da je put u pitanju. 

Zato imamo tako mnogo „dinosaurusa“ na, uslovno govoreći, spiritualnoj sceni ovih prostora. Isti ljudi zadnjih 5-10 godina, ništa se kod njih nije promijenilo. Iste reakcije, istu priču pričaju, isti motivi iza svega, čak i iste psovke, tu i tamo, poneka nova inicijacija. 

Iako je ponekad prilično zastrašujuće, drago mi je što su me (na)učili da iza mene ne stoji niko sem mene same. Da ne pripadam niti jednoj tradiciji, ni jednoj liniji, nemam učitelja kojeg ću staviti ispred sebe kao štit i zaštitu u slučaju greške (on je kriv – nisam ja, ja sam samo radio prema njegovim instrukcijama). Drago mi je što nisam toster koji radi isključivo i samo po priloženom uputstvu. 

Da koristim sve, ali da ne budem korištena ni od čega. 

Ljudi su uglavnom spremni na sve, osim na preuzimanje odgovornosti. Onog dana kada je čovjek spreman da stoji sam iza sebe, pa makar ga to koštalo svega u životu, tog dana počinje čudesno putovanje za njega samog, sve do tada je samo priprema za to. Skupljanje značkica koje poslije sa puno muke skidaš sa sebe, jer su srasle sa mesom. 

Svako rušenje usađenog i sraslog koncepta, ubjeđenja ili mišljenja je po jedno umiranje za onoga koji ruši, a umiranje ličnosti nikada nije bezbolno. Svaka rana ili udarac zahtjeva srčanost i ukoliko postoji srčanost, rana postaje školjka koja krije biser u sebi.  




3. tra 2014.

LJUŠTURE I SUŠTINE



Kad god sam popio gorku čašu, imala je talog meda.
Kad god sam savladao neku šumovitu prepreku, dospio sam u zelenu ravnicu.
Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, našao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam svoj bol i jad pokrivao trpeljivošcu nadajuci se da za to slijedi nagrada! 
Ali, kad bih ih otkrio, vidio bih da se bol u radost preobrazio i da je jad bodrost postao. 

Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svijetom misleći da je glup i nerazuman, 
ali sam uvijek u tajnome svijetu sebe smatrao tiranom i nasilnikom, 
a njega mudrim i pronicljivim. 
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, 
sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, 
a kada bih došao k sebi vidio bih da smo obojica ljudi. 

I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, 
a prenebregavamo suštinu u nama skrivenu. 
Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; 
ako zamuca, kažemo da je nijem; ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom ropcu i da umire. 

I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo '' ja '' i površnosti zvanih '' vi '' 
- zato ne vidimo tajne duha u svome '' ja '', niti tajne duha u '' vi ''. 
Šta možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama? 

Kažem vam, a možda su moje riječi veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi: 
Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što treba da vidimo dušama; 
ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što treba da usvojimo srcima. 

Ako vidimo policajca kako hapsi čovjeka, ne treba da mi sudimo ko je od njih prijestupnik. 
Ako vidimo čovjeka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, 
razumno je da ne prešućujemo ko je ubica, a ko žrtva. 
Ako čujemo čovjeka kako pjeva, a drugoga kako plače, 
valja da se strpimo dok ne utvrdimo koji od njih je veseo. 

Ne, brate, ne sudi o istini u čovjeku prema onome što on ispoljava, 
niti uzimaj njegove riječi ili neko djelo kao simbol njegove nutrine. 
Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, 
iako su prepuni umnosti i osjećanja. 
Takođe je mnogo onih koje nipodaštavaš zbog ružna izgleda i nedolična života, 
a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima božanskog daha. 

Katkada u jednome danu posjetiš i dvorac i straćaru. 
Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, 
ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš, 
tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, 
već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula. 

U toku dana možeš sresti dva čovjeka. 
Jedan ti se obraća glasom što lici na bijes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, 
drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama. 
Ali, kada bi ih mogao vidjeti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa, 
znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost 
nije isto što i bojažljivost. 

Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju 
kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu 
te odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga. 
Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak oslušnuo, čuo bi šaputanje u vazduhu: 
Jedna se za me moli, a druga mi bol želi; u duši svake od njih je sjenka Duha. 

Katkada ideš svijetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost 
te uđeš u grad sa velelijepnim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. 
Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodrijeli, neki kao da bi poletjeli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vjetar dohvatili, 
a svi su u prelijepoj odjeći, sa sjajnom dugmadi – kao da im je praznik ili festival. 
Poslije izvjesnog vremena, put te dovede u drugi grad sa bijednim kućama i tijesnim sokacima koji, kada kiša padne, pretvore se u glinena ostrva u moru blata. 
Kada ih sunce ogrije, pretvore se u oblake prašine. Mještani su prosti i jednostavni, 
kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negdje daleko te napuštaš njihovu zemlju osjećajući odvratnost i ogavnost, govoreći: 
Razlika između onog što vidjeh u jednom i u drugom gradu 
je kao razlika između života i smrti. 
U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; 
u prvom je proljećna i ljetnja mladost, 
a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, 
a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu. 
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati božjim očima, 
vidio bi da su oni kao dva srodna stabla u jednoj bašti. 
Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, 
vidio bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mjehurići, 
a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrijednost. 

Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; 
sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; 
o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima. 

Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade sveštenici i tradicija, 
već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama.
Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pjesama, 
zvonjava riječi u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. 
Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama; 
u onome što do tebe dospijeva posredstvom kaside, 
a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; 
u onome čime te slika nadahnjuje te, gledajući je, vidiš nešto dalje i ljepše od nje. 

Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; 
ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim riječima koje ti izgovaram, 
osim tek toliko koliko su riječi u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. 

Zato me ne smatraj neznalicom prije nego što dokučiš moje tajno biće, 
a ne smatraj me ni genijem prije nego što oslobodiš moje biće 
onoga što sam od drugih preuzeo. 
Ne reci: On je škrtica tijesne ruke, prije nego što moje srce sagledaš, 
ili da sam plemenit i blagodaran prije nego što saznaš 
šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. 
Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svjetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane. 



25. ožu 2014.

IZMEĐU NOĆI I JUTRA



Budi tiho, moje srce,
Jer svemir te ne može
Čuti; budi tiho, jer eter je već
Prepun krikova i jauka, i ne može
Prenijeti tvoje pjesme i hvalospjeve.

Budi tiho, jer noćne sablasti
Neće se obazirati na šaputanje o
Tajnama tvojim; niti će povorke iz
Mraka zaustaviti se pred tvojim snovima.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje jutro
Zasigurno će ga sresti, i onaj ko ljubi
Svjetlost, biti će od svjetlosti voljen.

Budi tiho, moje srce, i poslušaj moju
Priču; U snu vidjeh slavuja
Kako pjeva na ždrijelu užarenog
Vulkana, vidio sam ljiljan kako podiže
Svoju glavu iz snijega, nagu huriju
Kako pleše između grobova, i
Djetešce gdje se igra s lubanjama
Smijući se.

Sve ove slike vidjeh u snu, a
Kada sam otvorio oči i pogledao oko
Sebe, vidio sam vulkan kako još uvijek bijesni,
Više nisam čuo pjesmu slavuja;
Ne vidjeh ga više da leti.

Vidio sam nebo kako raspršuje snijeg
Poljima i dolinama, i kako skriva
Pod bijeli pokrov mrtva tijela
Ljiljana. Vidio sam nizove grobova u
Njihovoj vječnoj tišini, ali niko nije
Plesao niti se molio između
Njih. Vidio sam lubanje na gomili, ali
Nije bilo nikoga tamo da se smije.

Budan, vidjeh samo jad i žalost;
Šta se dogodilo s radošću i ugodom
Iz mojeg sna? Kuda je otišla ljepota
Mog sna, kako li su one slike mogle
Nestati?

Kako duša može strpljiva biti dok joj san
Ne vrati sretne utvare nade i
Žudnje?

Obrati pažnju, moje srce, i čuj moju priču;
Još juče moja duša bila je poput starog
I čvrstog stabla, korijenja uraslog u
Dubine zemlje, i grana što su dosezale do Boga.
Moja duša cvala je
U proljeće, rodila plodovima u ljeto, a
Kada bi jesen došla sakupio bih plodove
Na srebrni pladanj i položio ga na
Put gdje pješaci hode; svi
Koji prolaziše s veseljem bi se ponudili i
Nastavili svojim putem.

Kada je jesen prošla, i utopila
Svoju razdraganost u moru jadikovki i žalosti,
Pogledao sam svoj pladanj; nađoh još
Jedan preostali plod, uzeh ga i stavih
U usta; tada otkrih da je gorak kao žuč,
Kiseo poput nedozrelog grožda, i rekoh
Sebi: "Jao meni, jer stavio sam
Prokletstvo u usta ljudi, i bolest
U njihova tijela. Šta si učinila,
Moja dušo, sa slatkim sokovima koje
Tvoje korijenje crplo iz zemlje, s
Miomirisom kojeg si udisala s
Neba?" U gnjevu sam iščupao snažno
I staro stablo moje duše, zajedno sa
Žilavim korijenjem, iz dubina
Zemlje.

Iščupao sam ga iz prošlosti, oduzeo
Mu sjećanja na tisuću
Proljeća i tisuću jeseni, i
Posadio sam stablo moje duše na drugo
Mjesto. Sada je bilo u polju daleko od
Staze Vremena; njegovao sam ga danju
I noću, govoreći u sebi: "Budnost
će nas dovesti bliže zvijezdama."
Napajao sam ga krvlju i suzama, govoreći:
"U krvi je začin, a sladilo je u suzama."
Kada se proljeće vratilo,
Moje drvo ponovno je procvalo, a u ljeto
Rodilo je plodovima. U jesen sam sakupio
Sve dozrele plodove na zlatni pladanj i
Ponudio ga na javnom puteljku; ljudi su
Prolazili ali niko ne poželi moje plodove.

Tad uzeh jedan plod i prinesoh ga
Usnama; bio je sladak kao med,
Krepak kao vino babilonsko i
Mirisan poput jasmina. Uskliknuo sam,
Govoreći: "Ljudi ne žele primiti
Blagoslov u svoja usta, niti istinu u
Svoja srca, jer Blagoslov je sin
Suza, a Istina je kćerka krvi."

Otišao sam iz tog ogavnog grada da bih sjeo
U sjenu usamljenog stabla moje duše, u
Polje daleko od puteljka života.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane;
Budi tiho i prati moju priču;
Još jučer moje misli bijahu barka što
Plovi uzburkanim morem, koju vjetrovi
Bacahu od jedne zemlje do druge.
U mojoj barci nije bilo ničeg osim sedam
Vrčeva napunjenih duginim bojama; i dođe
Trenutak kada postadoh umoran od lutanja
Površinom morskom, i rekoh
Sebi: "Vratit ću se s praznom
barkom mojih misli u luku na
otoku gdje sam rođen."

Pripremao sam se bojeći svoju barku žuto
Poput zalaska sunca, zelenom poput srca
Proljeća, modro poput neba, crveno
Poput anemone. A na jarbolu i
Na kormilu nacrtao sam čudne figure
Što plijenile su pažnju i zbunjivale
Oko. Kada sam završio svoj posao, barka
Mojih misli doimala se kao proročanska vizija,
Ploveći kroz dva beskraja;
Morem i nebom.

Ušao sam u luku na otoku gdje sam
Rođen, a ljudi su pohrlili meni u susret
Pjevajući i veseleći se. I pozvalo me
Mnoštvo da dođem u grad;
Prebirali su po svojim instrumentima
I udarali u svoje tamburine.
Ovakvu dobrodošlicu doživio sam jer je moja
Barka bila prekrasno ukrašena, ali niko
Nije ušao i vidio unutrašnjost
Barke mojih misli, niti je iko pitao
Što sam donio s dalekih mora. Niti su
Mogli vidjeti da sam doveo nazad svoju
Barku praznu, jer ih je njezin sjaj
Učinio slijepima. Na to
Rekoh u sebi: "Odveo sam
ljude s pravoga puta, i sa sedam vrčeva s
bojama prevario njihove oči."

Zatim sam se ukrcao na barku
Svojih misli i ponovo otplovio. Posjetio
Sam Istočne otoke i sakupljao
Mirisnu smolu i sandalovinu, pohranio ih
U svoju barku ... Lutao sam
Zapadnim otocima i donio bjelokost, rubine,
Smaragde i drugo rijetko kamenje ... Putovao
Sam Južnim otocima i donio sa
Sobom krasne štitove, sjajne
Mačeve i koplja i sve
Vrste oružja ... Napunio sam
Barku mojih misli najbiranijim i
Najdragocjenijim stvarima na svijetu;
Vratio sam se u luku na otoku gdje sam
Rođen, govoreći: "Ljudi će me opet
veličati, ali ovaj put s pravom, i
ponovo će me pozvati da dođem u njihov
grad, ali sada zasluženo."

A kada sam pristao u luci, niko mi
Ne dođe u susret ... Hodao sam ulicama
Svoje negdašnje slave, ali niko ne podiže
Pogled prema meni ... Stajao sam na tržnici
Vičući ljudima o blagu u mojoj
Barci, a oni su me izrugivali ne
Shvativši me ozbiljno.

Vratio sam se u luku malodušan,
Razočaranog i zbunjenog srca.

Kada sam se bolje zagledao u svoju barku,
primijetio sam ono što nisam vidio tokom mojeg
Putovanja, i uskliknuo: "Morski
valovi izbrisali su boje i
figure s moje barke i učinili da izgleda
poput kostura." Vjetrovi i morska pjena
Zajedno s užarenim suncem izbrisali su
Blistave boje i moja je barka sada izgledala
Kao pohabano odijelo. Nisam mogao
Zamijetiti ove promjene sjedeći sred blaga,
Jer su mi unutrašnje oči oslijepile.
Bio sam sakupio najdragocjenije stvari na
Svijetu i pohranio ih u škrinji što pluta
Na vodenoj površini; vratio sam se
Mojem narodu, ali oni su me odbacili
Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.
U tom času napustio sam barku svojih misli i
Krenuo u Grad Mrtvih, sjeo
Između urednih grobova, razmišljajući o
Njihovim tajnama.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; budi
Tiho, jer oluja što bjesni ismijava
Tvoje šaputanje, a špilje u
Dolinama ne podaruju jeku treperenju
Tvojih struna.
Budi tiho, moje srce, dok jutro ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje dolazak
Zore bit će čeznutljivim zagrljajem podaren
Od jutra.

Zora sviće. Govori ako možeš,
Moje srce. Evo, dolaze jutarnje
Procesije ... Zašto ne govoriš?
Nije li tišina noći ostavila
Pjesmu u tvojim dubinama, s kojom
Možeš dočekati zoru?

Evo jata golubova i
Slavuja uzlijeću u dalekim
Predjelima doline. Možeš li letjeti
S pticama, ili je užasna noć
Oslabila tvoja krila? Pastiri
Odvode ovce iz obora; da li je
Noćna sablast ostavila nešto snage
U tebi da ih možeš slijediti u
Zelene prerije? Mladi muškarci i
Žene hodaju ljupko prema
Vinogradima. Hoćeš li moći stajati
I hodati s njima? Ustani, moje srce, i
Hodaj sa zorom, jer noć je prošla,
A strah od tame minuo je zajedno s
Mračnim snovima, jezovitim mislima i
Suludim putovanjima.

Ustani, moje srce, i podigni svoj glas uz
Muziku, jer onaj ko ne dijeli zoru sa
Svojim pjesmama jedan je od sinova vječite 
Tame.