Život kao "citat"

Šta kada život koji vodim postane "citat"? Da li sam stvaran ili "citiran"? Što je to u meni što traži "citat"? Kada ću prekinuti "citiranje" života i odakle ta potreba da "citiram" sve što mi se sviđa ili ne sviđa?

"Previše si mi nestvaran! Ne osjećam te! Vidim samo "citat" koji hoda, priča, prepričava, imitira ali ne i tebe. Ne osjećam te. Izgledaš mi na san, na iluziju koja ima svoj film i kada ga ispuca nestaje zajedno sa njim. Slikaš životom sobom kao slikom." - jednom mi je reklo moje Biće.

Trebalo je dugo vremana da shvatim šta je mislilo sa tim, što je u stvari naglašavalo, i kada sam shvatio jedno kasno popodne, sjedeći u kafiću i ispijajući posljednje gutljaje kave iz šoljice sa znakom AUM ugledavajući dno, shvatio sam što je htjelo reći.

"Staviću cijeli tvoj život pod navodnike, jer nije ništa drugo do citat." - nasmijao sam se toj konstataciji Bića, više iz straha da ne zaplačem nad činjenicom na koju me je upućivalo. Pogledao sam oko sebe i vidio konobara kako pere suđe. Ustao sam i pridružio mu se. Ćutke. On me je malo čudno gledao ali nakon par minuta iznad sudopera koji je bio prepun a novo suđe je samo stizalo, osmjehnuo se i prepustio mi dio kako bih lakše prao čaše sa njim. Tada sam osjetio nešto. To nešto je bilo stvarnije od svih "citata" koje sam živio. Pogledao sam iznad šanka i ugledao "citate". Neki "citati" su bili instruktori, drugi književnici, treći građevinski radnici, četvrti su bili gazde ili oni koji ih glume, ali nigdje nije bilo STVARNOSTI u koži čovjeka.

Konobar me je potapšao po leđima kao da je rekao: "U redu je. Sve je u savršenom redu. Živimo život citirajući sam citat života. Na kraju umiremo i to kao i svaki loš citat."

Ovo je dio iz "knjige citata" koja nikad nije napisana niti će biti napisana i koju sam "citirao" što sam bolje umio, pažljivo "citirajući" dijelove koji su me pogodili, dirnuli žicu, dali smisao, nasmijali i koje sam izmislio "citirajući" samog sebe.

"Citat" je moj život. "Citat" je i vaš život. Cijeli životni vijek nekog "citiramo". Bili mi književnici, ljubavnici, građevinci, dizajneri, ovo ili ono. "Citati" preživljavaju čak i nas. I niko od nas još nije uspio da preživi "citate" jer oni su besmrtni.

Shvatajući ovo ne mogu a da se ne zapitam i to velikim slovima i još podebljanim "KOJI SE KLINAC ZBIVA? JE LI MOJ ŽIVOT "CITAT"?"

L'adno i bez blama mogu čista srca reći, opet podebljano i sa velikim slovima: JESTE. MOJ ŽIVOT JE PROKLETI "CITAT".

Sa "citatom" se rodim i sa njim umirem. Prokleti "citat" "bio je dobar čovjek" me otprati i pod crnu zemlju. Kao što me drugi dočeka na povratku iz crnila, na povratku iz dubokog sna koji prethodi rođenju.

Prate me cijeli život kao sjena. Gdje god se okrenem neko nešto "citira", nekad pod znakovima navoda, nekad bez njih. Ali bitno je da je "citat". Je li to možda mudrost pitam se ponekad? Ili je to zakonitost? Ne znam. Ali čujem ih na svakom koraku. Na internetu svaka šuša stavlja "citate" počev od šuše koja ovo piše, u pokušaju da bude "mudra" - opet "citat" - u pokušaju da se dodvori nekom, sebi, partneru, tzv. face prijateljima. Iako imam naviku da veoma brzo takve ljude "iscitiram" iz svog života, pa makar to bio i virtuelni život, ne mogu da ih tako lako "iscitiram" jer ih je svakim danom sve više. 

No, da ne bi neko pogrešno shvatio moje "citate". Nemam ništa efikasno protiv "citata", dapače, volim ih. Jer nekada stvarno prikažu život u punoj slavi i veličini. Bila ta "slava i veličina" u kanalizacionim odvodima ili u rajskim planinama. Problem je u tome što mi ne shvatamo te "citate" kao što ne shvatamo ni svoj život.

"U ustima osjećam okus govna koje pliva u moru citata!" - zar ovo nije odličan "citat"? Pa što ga onda ne "citiramo" svaki dan? Naravno da nećemo. Jer taj "citat" ne odražava našu "mudrost". Ali ćemo zato "citat" kao ovaj svi da "iscitiramo" i pokažemo svoju "mudrost": "Život je kao more, kao rijeka koja teče u sjedinjenju sama sa sobom, odražavajući svu slavu Apsoluta u ispoljenju!" - wow... 

"Mogu li da ga stavim na "zid"?" "PLIZZZZ!!!!" - ma stavi ga sestro, gdje god želiš, još ako meni dozvoliš da tebi poslje stavim biće odlično.

Sada, da ne pomislite nešto drugo od onog što je bitno, a razmišljam da to stavim kao "citat". Jebi ga, znam da volite "citate". Nije stvar u tome da li ćete ga staviti ili ne, već je stvar u tome koliko će on dugo ostati u vama??? A vi pomislite na što želite. Ja znam na što mislim.

Ako već "citiramo" mogu da upitam, ovaj put bez "citata", koliko dugo ste ŽIVJELI taj "citat" koji ste citirali upravo prije pet minuta? Znam da je to bila Maska, znam da je to Uloga koju proturate pod nos ostalim Glumcima u vašem životu. Znam to, ne morate mi to reći. Samo pitam. Da li ste IKADA "citat" ŽIVJELI barem JEDAN JEDINI DAN?

Ako ih ima previše, znam da niste. A znam vas puno koji dnevno "iscitirate" nekoliko "citata" i znam da NISTE SPOSOBNI da ih živite. Jer da jeste NE BI STE IH "CITIRALI".

Bolna je činjenica kada shvatite da vam je život postao "citat". Čitamo knjige, slušamo druge sve u svrhu nekog dobrog "citata". Negdje između tih "citata" plaćamo račune, žalimo se na posao, zaljubljujemo se opet u neki "citat" bio on muško ili žensko, nebitno. Ali nas nema. Sve što smo jeste najobičniji "citat". 

Nemamo Stvarnost, nemamo OKUS, a ni MIRIS. To su samo okusi i mirisi "citata". Kada sam ušao u Rad i kod Majstora sa sobom sam donio bilježnicu, rokovnik pun "citata". Ošo rek'o ovo i ono. Maharši rek'o ovo i ono i slično. On je pogledao taj moj rokovnik i rekao: "Sve ti unutra piše. Da si sposoban to da živiš ne bi trebao ni Rad ni Majstora." Te riječi su me porazile. Osjedao sam ukus kanalizacije u ustima.

Vjerujte i danas volim "citate". Obožavam ih. Ali im previše ne vjerujem. Imam ja svoje rokovnike sa "citatima", ali sve je više MOJIH "citata". "Citata" mene samog. I nisu oni nešto mudri, ne pretjerano. Ima tu raznih "citata". Od recimo: "Operi suđe sa TOPLOM vodom, jer masnoća se teško skida", pa do "Kada se kupaš dobro istrljaj masku kože jer maske se lako prljaju naročito kada ih često koristiš". Znam da nisu mudri potput Nisargadattinih ili Maharšijevih ili nekih drugih mirisnih rišija, ali su moji.

Čemu svi ti "citati" koje koristimo u stvari služe? Jeste li se ikada to zapitali? Vjerujem da znate odgovor pa vam ga ja neću ni dati. Jer znam da ljudi znaju odgovore na sve što koriste svaki dan. Tipa, znam da znate zašto služi četka pokraj wc školjke. Problem je samo što tu četku nemamo svaki dan pri ruci i ne koristimo je mnogo češće, naročito kada pokušavamo biti mudri pred nekim ili kada pokušavamo pokazati svoju superiornost, ili kada pokušavamo da napravimo DOBAR ODBOJNIK kako sebe ne bi vidjeli. Samo zamislite. Čim ispadnete "mudri" ispred nekog fino uzmete četku za čišćenje ostataka iz vašeg debelog creva, zinete i dobro iščetkate glasne žice. Jer nekada ostatak debelog creva prosto ima potrebu izaći na usta. Ako to znamo, a ja vjerujem, i to kao svaka dobra debela vjernica nedeljom prije podne u crkvi, onda znamo da moramo dobro četkati usta kako ne bi iz njih izlazio vonj debelog creva.

Moram sada prekinuti, što inače ne radim. Imam goste i moram da im "citiram" određene veoma spiritualne stvari. Ali NASTAVIĆE SE... mora...

Bhaerava Kaala 

Mudrost pjeska 

Vavilonska legenda

Ovo  je  jedna  drevna  Vavilonska  legenda. Pre  mnogo,  mnogo  vremena,  u  ogoleloj  zemlji  koja  se  sada  zove Arabija, božansko Biće se utelovilo da bi probudilo Zemlju za vrhovnu Ljubav. 

Naravno, ljudi su ga progonili, zlostavljali,  sumnjičili,  pogrešno shvatali.  

Smrtno  ranjen od strane svojih napadača, želeo je da umre nasamo i na miru, kako bi mogao da dovrši svoj zadatak. Budući da su ga gonili, trčao je; iznenada na prostranoj goloj ravnici, on  naiđe  na  mali  pomorandžin  žbun.  Spasitelj  upuza unutra, među niže grane, kako bi mogao da napusti telo  u miru; i iznenada žbun čudesno poče da raste, postade širok, gust i dubok, i kada progonitelji stigoše tamo, nisu posumnjali da se čovek kojeg su lovili krije na njemu i oni  odoše dalje.

Kako  je sveta krv padala kap po kap, oplodeći zemlju, drvo  je  cvetalo  predivnim,  krupnim  cvetovima,
prekrivajući tle svojim laticama, bezbrojnim kapima krvi.
To su cvetovi koji za nas izražavaju i sadrže božansku Ljubav. 

The Mother, Message of 14th November 1955.

Vječni simbol

 

Postoji tako mnogo beskonačnosti, kao i dimenzija, koliko mnogo oblika oslobođenja toliko i temperamenata. Ali svi oni nose isto obeležje. Oni koji pate zbog stega i ograničenja doživeće oslobođenje kao beskonačnu ekspanziju. Ti koji pate od mraka doživeće ga kao neograničenu svetlost. Oni koji uzdišu pod težinom smrti i prolaznosti, osetiće ga kao večnost. Ti koji su uznemireni uživaće ga kao mir i beskrajnu harmoniju.

***

Zato OM jednom izgleda kao simbol božanskog univerzuma, drugom kao simbol beskonačne moći, sledećem kao beskrajni prostor, nekom drugom kao beskonačno postojanje, ili kao večni život. Za neke on predstavlja svuda prisutnu svetlost, za druge znači univerzalni zakon, a neki opet interpretiraju ga kao svemoćnu svest, kao sve-prožimajuću božanstvenost, ili ga interpretiraju rečima o sve-obuhvatnoj ljubavi, kosmičkom ritmu, uvek-postojećem stvaranju, ili bezgraničnomznanju, i tako ad infinitum.
Slično ogledalu koje reflektuje sve oblike i boje bez promene njihove vlastite prirode, OM retlektuje prelive svih temperamenata i prihvata oblike svih viših ideala, bez ograničavanja sebe isključivo na bilo koji od njih.
Da je ovaj sveti slog poistovećen sa bilo kojim pojmovnim značenjem, da je potpuno predat bilo kojoj posebnoj ideji, bez očuvanja iracionalnog i nedostupnog kvaliteta svoje srži, on nikada ne bi mogao simbolisati to nadsvesno stanje svesti, u kojem sve individualne sklonosti nalaze svoju sintezu i ostvarenje.  

Tibetanska mistika  

Večernji razgovori sa Šri Aurobindom

16.1.1924.

Čoveka koji je došao sa nadahnućem od Para Šakti napokon je primio Šri Aurobindo koji je našao da su njegovo fizičko i vitalno biće slabi, a da njegovom umu manjka diskrecija. Stoga je odlučio da ga
pošalje nazad. “Ovi – fizički, vitalni i umni – delovi su osnova; ukoliko nema tla, nikakva struktura se ne može podići na njemu.” rekao je.

*

Poslat je telegram kao odgovor Krišnašašiju sa molbom da ne dolazi u Pondičeri. (Krišnašaši, Sadaka iz Čitagonga, je pomerio pameću.)  Drugi telegram je poslat učeniku u Kalkutu da spreči Krišnašašija da produži u Pondičeri.

Sadržaj pisma nekog advokata iz Varde – neki g. Radžvade – je pročitan Šri Aurobindu. Pokazivalo je znake rastućeg umnog poremećaja. Želeo je da postane jogi, pisac, a onda magistar ili doktor, ako je moguće. Želeo je da pozajmi 3000 rupija ako bi mu Šri Aurobindo obećao da će da završi kurs.

Šri Aurobindo: Koji kurs? Mislite kurs do ludila? Želi od mene da završim njegov kurs?
Učenik: Veoma je čudno da postoji tendencija da se privlače ludi ljudi ovamo u ovom trenutku.
Učenik: Onaj Para-Šakti čovek je davao svoju odeću jedno po jedno svakog dana po nekom!
Šri Aurobindo: Nadam se da se neće sutra pojaviti bez ičeg na sebi! (smeh)
Učenik: To bi bio prizor za Bogove!
Učenik: Pre svega, bio bi prizor za tebe! (smeh) Ludilo svakako ima neku privlačnost za Sadanu. Izbrojao sam osmoricu ludaka sa X-om iz Bengala.
Šri Aurobindo: Moram reći da ja nisam uznapredovao do faze da ih imam toliko! (smeh)
Učenik: Postoji predlog da tamo gde postoji centar Sadane treba da bude, odmah pored, bolnica – mislim, ludnica! (smeh)
Šri Aurobindo: Nije loša ideja. Možeš da je poveriš našem X-u.
Učenik: Bojim se da bi od nekoga moglo da se zatraži da se stara o meni! (smeh)