Odabrao Đelo Hadžiselimović

Da je u pitanju dokumentarni program, čuli bi ste u špici "Odabrao Đelo Hadžiselimović". Kvaliteta odabranog teksta odgovara kvaliteti poznatog sinonima sa ovih prostora. 

Tekst koji sam čitala više puta. I sigurno ću ga još mnogo puta pročitati. 

Svaki put sa nekim novim razumijevanjem pročitanog.

Odbojnici, Rebecca Nottingham 

Odbojnici su psihološki vakuumi između kontradiktornih Ja koji brane uočavanje nesklada između njih i nedostatak jedinstva u vlastitom biću. Oni omogućuju način ponašanja gdje osoba može sebe smatrati dragom individuom, iako tuče svog psa, napada partnera ili ignorira djecu.

Stvarna vanjska konsideracija (vanjsko pridavanje značaja) je napredan Rad, ali studenti to mogu ČINITI, makar izvana. Većina ostalih praksi rada odnose se na NE činjenje, tj. NE izražavati vlastite negativnosti, NE biti mehaničan, ili se odnose na druge aspekte unutarnjeg Rada.

Vanjska konsideracija je esencijalna za razvoj bića. Ona je i nusproizvod napretka i esencijalni element u razvoju osobe u Radu.

To nije prakticiranje „ljubaznosti“ prema drugima i glumljenje ugodne osobe, blaženog smiješka, itd., nego je ta i ostale prakse Rada čvrsto usađena u objektivnoj moralnosti. U prirodnom napretku Rada, posjedujući djelotvorno Promatrajuće Ja, počinje se uviđati sve loše djelovanje unutarnjeg pridavanja značaja (unutarnje konsideracije). Nakon dugoročne opservacije počinjete uviđati da su sve vaše akcije u vanjskom svijetu motivirane sebičnim interesom; čak i one koje se izvana čine velikodušnima podsvjesno, mehanički traže priznavanje zasluge, poštovanje i nagradu.

Kad počnete osjećati nestvarnost i nezrelost koje prožimaju sve aspekte unutarnje konsideracije, a u cilju razvoja bića, takve manifestacije počinju otpadati. Tada više ne možete ući u prostoriju punu ljudi osjećajući se nesigurno, a da niste svjesni kako je takvo ponašanje mehaničko i zagađeno svojstvima baziranima isključivo na unutarnjoj konsideraciji. To ćete osjetiti mimo vašeg psihološkog funkcioniranja na razini sna na kojoj, kao i svi ostali u prostoriji, tražite samopotvrđivanje. Rastvaranje tih Ja unutarnjeg pridavanja značaja podiže vas na drugu razinu svijesti i izuzima vas iz struje socijalnog momentuma i mehaničnosti.

Počinje se promatrati pasivno, izvana i iznutra, i počinju se zapažati kontradiktornosti između vanjskog ponašanja i unutarnjih stanja i primjećivati da je unutarnje stanje uvijek neka varijacija sebičnog interesa: potreba da se bude primijećen, cijenjen, pažen, želja za razumijevanjem, za posjedovanjem sposobnosti koje drugi cijene, potreba da se bude u pravu, osjećaj zbunjenosti i nesigurnosti ako te potrebe i želje nisu zadovoljene; hvalisanje i kočoperenje taštine, podmukla pohota kod flerta; glumljenje da vam je stalo onda kad nije; glumljenje da slušate onda kad je vaš um negdje drugdje; manipulacije i neautentično djelovanje u svim varijacijama. Unutarnja konsideracija uvijek je zaokupljena time kakav dojam ostavlja. Samo ponekad je riječ o taštini. Vanjski izgled, položaj, primjereno poštovanje, zasluge, status, cijenjenost – sve su to osnovne emocije unutarnje konsideracije. Samo promatranjem, verificiranjem i radom protiv unutarnje konsideracije može se početi dolaziti do točke u kojoj nije svaka misao i akcija motivirana sebičnim interesom. To može biti početak stvarne vanjske konsideracije. Ona se ne događa fokusiranjem ISKLJUČIVO na misli i mišljenja drugih. Događa se zbog toga što oslobođenost od sebičnih interesa u našoj psihologiji otvara prostor za jasno viđenje i sposobnost svjesnog djelovanja u danom trenutku.

Kakva god akcija proistekla iz vanjske konsideracije (vanjskog pridavanja značaja), ni jedna ne zahtijeva da bude cijenjena, čak ni prepoznata. Takve potrebe pripadaju unutarnjoj konsideraciji (unutarnjem pridavanju značaja). Vanjska konsideracija nema nikakve veze s dobivanjem nečega, pa ni priznanja, razumijevanja, poštovanja, zasluge ili nagrade za sebe. Zato je istinska vanjska konsideracija suprotnost slabosti. Nema slabosti u sposobnosti da se djeluje svjesno i nesebično. Zapravo, potrebna je velika snaga kako ne bi bili stalno opsjednuti sobom. Potrebna je hrabrost i prihvaćanje neophodne patnje, i oslobađanje sebe od nepotrebne patnje kako bi probili put kroz psihološke prepreke unutarnje konsideracije. Ako uspijete, podigli ste razinu Bića. Ako prakticirate istinsku vanjsku konsideraciju, nitko vas ne može iskoristiti, niti izazvati ikakav učinak ismijavanjem. Taština, strah, elementi moći, ne postoje u vanjskoj konsideraciji, pa stoga ne mogu ni biti napadnuti. Postići ćete dimenziju neovisnosti o vanjskom svijetu i tiraniji pogrešnog rada vaše psihologije.

Motiv za činjenje usluge prijatelju u vanjskoj konsideraciji jest potreba vašeg prijatelja. Ako prijatelj ne cijeni vašu uslugu ili je spolja odbacuje, to nije refleksija na vaš autentični motiv i neće predstavljati uvredu. Da se poslužim vašim primjerom: kuhati vašoj ženi omiljeno jelo može izgledati kao vježbanje vanjske konsideracije. Ali ako ona ne treba jelo, nego vašu pažnju umjesto sati koje ste potrošili kupujući i kuhajući, to nije stvarna vanjska konsideracija. Dali ste joj ono što ste VI željeli dati, umjesto onog što njoj treba. Umjesto da vas to ljuti, trebalo bi vas motivirati da otkrijete što ona treba i da joj to date bez očekivanja nekog posebnog rezultata. Vanjska konsideracija ne uzima u obzir svoje vlastite potrebe. Ona je zaokupljena potrebama drugih, a to je manifestacija više svijesti.

U suprotnosti s vašom idejom o ispitivanju vanjske konsideracije sa „sebične točke gledišta, s aspekta prve linije Rada“, mora se reći da se prva linija Rada SVA odnosi na ogoljavanje od sebičnosti. To nije „pokušaj, dok smo u domeni lažne osobnosti,…fokusiranja na misli i mišljenja drugih“. Za početak, lažna osobnost i vanjska konsideracija ne mogu koegzistirati. A fokus vanjske konsideracije nije na mislima i mišljenju drugih, nego na njihovim potrebama. Ako drugi ne pokazuju poštovanje, čak ni priznanje, vi ne možete zaključiti da ste promašili, jer nemate zahtjeva prema njima. Zaključiti kako prema njima niste primijenili vanjsku konsideraciju zato što im niste dali ono što trebaju, može biti djelomično točno.

Vanjskom konsideracijom znali bi što oni trebaju prije djelovanja, a čak i ako djelovanje ne pokaže učinak, niste promašili jer je motivacija bila autentična.

Tako, u Radu se učimo prakticiranju vanjske konsideracije čak i kad ne znamo kako, baš kao što se od nas traži prakticiranje samopromatranja koje tek treba naučiti. Ali, stići od samopromatranja do stvarne vanjske konsideracije je dug, težak proces čišćenja sebe od pogrešnog djelovanja mehaničnosti ili sna. U međuvremenu, svaki pokušaj vanjskog pridavanja značaja će vas prosvijetliti i počet ćete uviđati kako je razina Bića vrlo daleko.

(prevod Ivana)