Da je u pitanju dokumentarni program, čuli bi ste u špici "Odabrao Đelo Hadžiselimović". Kvaliteta odabranog teksta odgovara kvaliteti poznatog sinonima sa ovih prostora.
Tekst koji sam čitala više puta. I sigurno ću ga još mnogo puta pročitati.
Svaki put sa nekim novim razumijevanjem pročitanog.
Odbojnici, Rebecca Nottingham
Odbojnici su psihološki vakuumi između
kontradiktornih Ja koji brane uočavanje nesklada između njih i nedostatak
jedinstva u vlastitom biću. Oni omogućuju način ponašanja gdje osoba može sebe
smatrati dragom individuom, iako tuče svog psa, napada partnera ili ignorira
djecu.
Stvarna vanjska konsideracija (vanjsko
pridavanje značaja) je napredan Rad, ali studenti to mogu ČINITI, makar izvana.
Većina ostalih praksi rada odnose se na NE činjenje, tj. NE izražavati vlastite
negativnosti, NE biti mehaničan, ili se odnose na druge aspekte unutarnjeg
Rada.
Vanjska konsideracija je esencijalna za razvoj
bića. Ona je i nusproizvod napretka i esencijalni element u razvoju osobe u
Radu.
To nije prakticiranje „ljubaznosti“ prema
drugima i glumljenje ugodne osobe, blaženog smiješka, itd., nego je ta i ostale
prakse Rada čvrsto usađena u objektivnoj moralnosti. U prirodnom napretku Rada,
posjedujući djelotvorno Promatrajuće Ja, počinje se uviđati sve loše djelovanje
unutarnjeg pridavanja značaja (unutarnje konsideracije). Nakon dugoročne
opservacije počinjete uviđati da su sve vaše akcije u vanjskom svijetu
motivirane sebičnim interesom; čak i one koje se izvana čine velikodušnima
podsvjesno, mehanički traže priznavanje zasluge, poštovanje i nagradu.
Kad počnete osjećati nestvarnost i nezrelost
koje prožimaju sve aspekte unutarnje konsideracije, a u cilju razvoja bića,
takve manifestacije počinju otpadati. Tada više ne možete ući u prostoriju punu
ljudi osjećajući se nesigurno, a da niste svjesni kako je takvo ponašanje
mehaničko i zagađeno svojstvima baziranima isključivo na unutarnjoj
konsideraciji. To ćete osjetiti mimo vašeg psihološkog funkcioniranja na razini
sna na kojoj, kao i svi ostali u prostoriji, tražite samopotvrđivanje. Rastvaranje tih Ja
unutarnjeg pridavanja značaja podiže vas na drugu razinu svijesti i izuzima vas
iz struje socijalnog momentuma i mehaničnosti.
Počinje se promatrati pasivno, izvana i
iznutra, i počinju se zapažati kontradiktornosti između vanjskog ponašanja i
unutarnjih stanja i primjećivati da je unutarnje stanje uvijek neka varijacija
sebičnog interesa: potreba da se bude primijećen, cijenjen, pažen, želja za
razumijevanjem, za posjedovanjem sposobnosti koje drugi cijene, potreba da se
bude u pravu, osjećaj zbunjenosti i nesigurnosti ako te potrebe i želje nisu
zadovoljene; hvalisanje i kočoperenje taštine, podmukla pohota kod flerta;
glumljenje da vam je stalo onda kad nije; glumljenje da slušate onda kad je vaš
um negdje drugdje; manipulacije i neautentično djelovanje u svim varijacijama.
Unutarnja konsideracija uvijek je zaokupljena time kakav dojam ostavlja. Samo
ponekad je riječ o taštini. Vanjski izgled, položaj, primjereno poštovanje,
zasluge, status, cijenjenost – sve su to osnovne emocije unutarnje konsideracije.
Samo promatranjem, verificiranjem i radom protiv unutarnje konsideracije može se
početi dolaziti do točke u kojoj nije svaka misao i akcija motivirana sebičnim interesom.
To može biti početak stvarne vanjske konsideracije. Ona se ne događa fokusiranjem
ISKLJUČIVO na misli i mišljenja drugih. Događa se zbog toga što oslobođenost od
sebičnih interesa u našoj psihologiji otvara prostor za jasno viđenje i
sposobnost svjesnog djelovanja u danom trenutku.
Kakva god akcija proistekla iz vanjske konsideracije
(vanjskog pridavanja značaja), ni jedna ne zahtijeva da bude cijenjena, čak ni
prepoznata. Takve potrebe pripadaju unutarnjoj konsideraciji (unutarnjem
pridavanju značaja). Vanjska konsideracija nema nikakve veze s dobivanjem nečega,
pa ni priznanja, razumijevanja, poštovanja, zasluge ili nagrade za sebe. Zato
je istinska vanjska konsideracija suprotnost slabosti. Nema slabosti u
sposobnosti da se djeluje svjesno i nesebično. Zapravo, potrebna je velika
snaga kako ne bi bili stalno opsjednuti sobom. Potrebna je hrabrost i
prihvaćanje neophodne patnje, i oslobađanje sebe od nepotrebne patnje kako bi
probili put kroz psihološke prepreke unutarnje konsideracije. Ako uspijete,
podigli ste razinu Bića. Ako prakticirate istinsku vanjsku konsideraciju, nitko
vas ne može iskoristiti, niti izazvati ikakav učinak ismijavanjem. Taština,
strah, elementi moći, ne postoje u vanjskoj konsideraciji, pa stoga ne mogu ni
biti napadnuti. Postići ćete dimenziju neovisnosti o vanjskom svijetu i
tiraniji pogrešnog rada vaše psihologije.
Motiv za činjenje usluge prijatelju u vanjskoj
konsideraciji jest potreba vašeg prijatelja. Ako prijatelj ne cijeni vašu
uslugu ili je spolja odbacuje, to nije refleksija na vaš autentični motiv i
neće predstavljati uvredu. Da se poslužim vašim primjerom: kuhati vašoj ženi
omiljeno jelo može izgledati kao vježbanje vanjske konsideracije. Ali ako ona
ne treba jelo, nego vašu pažnju umjesto sati koje ste potrošili kupujući i
kuhajući, to nije stvarna vanjska konsideracija. Dali ste joj ono što ste VI željeli dati, umjesto
onog što njoj treba. Umjesto da vas to ljuti, trebalo bi vas motivirati da
otkrijete što ona treba i da joj to date bez očekivanja nekog posebnog
rezultata. Vanjska konsideracija ne uzima u obzir svoje vlastite potrebe. Ona
je zaokupljena potrebama drugih, a to je manifestacija više svijesti.
U suprotnosti s vašom idejom o ispitivanju
vanjske konsideracije sa „sebične točke gledišta, s aspekta prve linije Rada“,
mora se reći da se prva linija Rada SVA odnosi na ogoljavanje od sebičnosti. To
nije „pokušaj, dok smo u domeni lažne osobnosti,…fokusiranja na misli i
mišljenja drugih“. Za početak, lažna osobnost i vanjska konsideracija ne mogu
koegzistirati. A fokus vanjske konsideracije nije na mislima i mišljenju
drugih, nego na njihovim potrebama. Ako drugi ne pokazuju poštovanje, čak ni
priznanje, vi ne možete zaključiti da ste promašili, jer nemate zahtjeva prema njima. Zaključiti kako prema
njima niste primijenili vanjsku konsideraciju zato što im niste dali ono što
trebaju, može biti djelomično točno.
Vanjskom konsideracijom znali bi što oni
trebaju prije djelovanja, a čak i ako djelovanje ne pokaže učinak, niste
promašili jer je motivacija bila autentična.
Tako, u Radu se učimo prakticiranju vanjske
konsideracije čak i kad ne znamo kako, baš kao što se od nas traži
prakticiranje samopromatranja koje tek treba naučiti. Ali, stići od samopromatranja
do stvarne vanjske konsideracije je dug, težak proces čišćenja sebe od pogrešnog
djelovanja mehaničnosti ili sna. U međuvremenu, svaki pokušaj vanjskog
pridavanja značaja će vas prosvijetliti i počet ćete uviđati kako je razina
Bića vrlo daleko.
(prevod Ivana)