„I pristupiše mu učenici njegovi da
mu pokažu građevine hrama.
A Isus im reče:
'Ne vidite li sve ovo?
Zaista vam kažem:
Neće ostati ovde ni kamen na kamenu
koji se neće razmetnuti'."
Mt. 24, 1-2
Zamislite neku korpulentnu osobu, zadriglu
u salo, i pred sobom imate sliku i priliku onoga u šta može da se pretvori vaš
duh - obložensalom sve dok ne postane previše otupeo i lenj da misli, posmatra,
istražuje, da izmišlja. Gubi svoju bistrinu, lucidnost i elastičnost, da bi postepeno
zamro. Pogledajte oko sebe, i videćete koliko ima takvih ljudi: otupelih,
zaštićenih slojevima sala, koji ne traže ništa drugo osim da ne budu uznemireni
ili naterani da se razbude.
Šta su ti slojevi sala oko duše? Sve
fiksacije kojima se hranite, sve predrasude kojeste izgradili o ljudima i stvarima,
sve vaše navike, sve vaše veze. U periodu kada ste se formirali kao ličnost,
trebalo vam je pomoći da uklonite ove slojeve i oslobodite svoj duh. Međutim, društvo
u kome živite i kultura kojom ste hranjeni bukvalno su vas obložili tim
slojevima, i čak vas naučili da to i ne opažate, da živite uspavani, i
prepustite drugima „ekspertima", vašim političarima, intelektualcima i
verskim vodama da misle umesto vas. I tako završavate smoždeni težinom
autoriteta i tradicije koje nikada niste čak ni podvrgnuli analizi.
Razmotrimo ove slojeve jedan po jedan.
Prvo, vaša vera. Ako živite kao komunista
ili kapitalista, musliman ili jevrej, živite na predvidiv I tendenciozan način
- eto prepreke, još jednog sloja sala između stvarnosti i vašeg duha, koji ne uspeva više
da je vidi i neposredno dodirne.
Drugi sloj. Vaše ideje. Ako se u pogledu
neke osobe fiksirate za neku svoju ideju, tada ne možete voleti tu osobu, već samo
ideju koju ste stvorili o njoj. Kada nešto kaže ili se na određeni način
ponaša, smesta joj lepite etiketu: „Glupača", „Gnjavator", „Grubijan",
„Apsolutno dražesna", itd.
Od tog trenutka stvara se zid, sloj sala
između vas i te osobe, jer ćete je i sledeći put videti na osnovu ovih ideja,
čak i ako se u međuvremenu promenila. Razmislite: nije li bilo tako sa gotovo
svim osobama koje poznajete?
Treći sloj. Vaše navike. One su jedan od
ključnih elemenata ljudskog bića - da nema navika, ko zna kako bismo uopšte
hodali, govorili ili vozili automobil? Ali navike pripadaju mehaničkom nivou
života - ne bi trebalo da budu uključene u područje ljubavi ili intelekta.
Postoji li neko ko želi da bude voljen iz navike?! Ipak, kada neko prvi put
vidi okean, ostaje zadivljen, ali ribar koji ga po čitave dane gleda, uopšte ne
poklanja pažnju njegovoj veličanstvenosti. Čime to objasniti? Time što smo stvorili
unapred utvrđene modele o svim stvarima oko nas i, kada ih ponovo vidimo, ne
vidimo ih u njihovoj iskonskoj svežini, veću svedu svojih fiksacija. Tako se ponašamo
u odnosu na ljude i stvari, i takvi su odnosi koje uspostavljamo s njima - bez ikakve
svežine, bez ičega novog, večito iste ideje, isti putevi kojima se bezbroj puta
prošlo - eto plodova navike. Ne umete više da gledate na drukčiji i kreativniji
način jer, izgradivši mentalni oklop, zadovoljavate se da uključite automatskog
pilota u svom duhu i legnete da odremate.
Četvrti sloj. Vaše veze i strahovi. To je
sloj koji je najlakše uočiti. Da li se često kačite ili strahujete (što je najdalje
od ljubavi) u odnosu na osobe ili stvari? U takvim trenucima odbijate da ih
vidite onakve kakve stvarno jesu. Prisetite se neke osobe koja vam se ne dopada
ili od koje strahujete i uvidećete koliko je ovo tačno.
Shvatate li sada da se nalazite u zatvoru
koji su stvorila vaša verovanja, tradicije vašeg društva i kulture, predrasude,
uzori, veze i strahovi koji potiču iz vašeg subjektivnog viđenja? Zidovi i
zidovi okružuju ćeliju vašeg zatvora, i čini se gotovo nemoguće da ćete ikada
izaći iz njega, kako biste konačno stupili u kontakt sa raskoši života, ljubavi
i slobode, izvan tvrđave u kojoj ste zatočeni.
Međutim, taj poduhvat ne samo da nije
nemoguć, već je lak i ugodan. Šta da učinite da biste se našli na slobodi? Možete da učinite četiri stvari.
Kao prvo, shvatite da ste okruženi zidovima
ćelije i da je vaš duh zarobljen. Retko kome se dešava da postane svestan toga,
pa žive i umiru zatočeni - kao „konformisti", prilagodili su se zatvorskom
životu. Neki od njih postaju reformatori i bore se da poboljšaju uslove života u
zatvoru: za bolje osvetljenje, efikasniju ventilaciju...
Teško je postati buntovnik, revolucionar
koji će razvaliti zidove tog zatvora. Da biste postal revolucionar, morate isključivo
i pre svega videti zidove svog zatvora.
Drugo, satima i satima posmatrajte zidove
svoje ćelije - svoje navike, uzore, veze i strahove - tek tako, bez procenjivanja
i osude. Postepeno, videćete kako se raspadaju u paramparčad.
Treće, posvetite svoje vreme posmatranju
ljudi i stvari koji vas okružuju. Gledajte (ali stvarno gledajte, kao da prvi
put gledate) lice nekog prijatelja, list, drvo, pticu u letu, ponašanje i
postupke ljudi koji vas okružuju. Tako ćete ih videti onakvim kakvi stvarno
jesu (ili bar približno), u svežini karakterističnoj za njih, bez zamagljenja
koja im stvaraju vaše ideje i mentalne navike.
Četvrti sloj, i najvažniji. Opustite se i
posmatrajte kako funkcioniše vaš mozak: otkrićete neprekidni tok misli,
senzacija i reakcija. Gledajte čitav ovaj tok „dugim" pogledima, kao što
bi, na primer, gledali reku ili neki film. Zapazićete da vas gledanje onoga što
je unutar vas mnogo više obuzima od reke ili filma, i da vam daje mnogo svežiji
osećaj života i oslobođenosti. U suštini, možete li nazvati sebe živim bićem
ako niste svesni svojih misli i reakcija? Nesvestan život, rečeno je, nije vredan
da bude proživljen. To se, na kraju krajeva, ne može čak ni smatrati životom,
već mehaničkim postojanjem, kao u robota: san, nesvesnost, smrt - takve stvari ljudi
nazivaju životom!
Posmatrajte zato, istražujte, diskutujte, i
vaš duh će oživeti, oslobodiće se naslaga sala i ponovo postati lucidan, živ i
aktivan. Zidovi vašeg zatvora će se rušiti, malo po malo, sve dok od vašeg
Hrama ne ostane ni kamen na kamenu, i na vas će se spustiti blagoslov
nesputanog viđenja - videćete stvari onakve kakve su, dospećete do neposrednog
iskustva Stvarnosti.
Odlomak iz knjige "Put ljubavi" Antoni de Mello
Nema komentara:
Objavi komentar