Agganna-Sutta
kaže: "U prošlosti bili smo duhovna bića kreativne svesti, hranjene
radošću. Leteli smo kroz vasionu, samoosvetljeni i u večitoj lepoti. Tako smo
ostali veoma dugo. Nakon beskonačno mnogo vremena slatki ukus zemlje se izdigao
nad vodama. Imao je boju, miris i
ukus. Počeli smo da ga oblikujemo u grude i jedemo. Ali dok smo ga jeli,
nestajala je naša svetlost. I kada je ona nestala, pojavili su se sunce, mesec,
zvezde i konstelacije, dan i noć, nedelje i meseci, godišnja doba i godine. Mi smo
uživali slatki ukus zemlje, naslađivali se, hranili se njime i tako smo živeli
dugo vremena." Ali sa hranom koja je postala grublja i tela bića su
postajala sve materijalnija i različitija i usled toga je nastala razlika u
polovima, zajedno sa čulnošću i privrženošću.“ Ali kada su se zlo i nemoralni
običaji razvili među ljudima, slatki ukus zemlje je nestao, a kada se izgubio njen
prijatni ukus, pojavile su se žitarice na zemlji, opskrbljene mirisom, bojom,
ukusom. Usled zle prakse i daljeg ogrubljivanja živih bića, čak i ta hranljiva
žita su nestala i druge samonikle biljke su se iskvarile toliko da konačno
ništa jestivo nije raslo samo od sebe i hrana se morala proizvoditi teškim
radom. Tako je zemlja podeljena na polja i napravljene su međe, čime je stvorena
ideja o "Ja" i "mom", "vlastitom" i
"drugih", a sa njom posedovanje, zavist i pohlepa i robovanje
materijalnim stvarima.
Tibetanska mistika
Nema komentara:
Objavi komentar