La
perle, William Adolphe Bouguereau
Ponekad
me ljudi u duhovnosti, ezoteriji i spiritualnosti podsjećaju na djecu i skupljanje
značkica u osnovnoj školi. Čitam i posmatram persone koji su zainteresovane za
sve i svašta (masoni, rozenkrojeceri, tantra ova i ona, kosmički plamen,
blizanac, sex, mistični ples, ljubav, masaža...) a njih samih nema ni u čemu
dovoljno da bi se to nešto „primilo“
i dalo konkretan i vidljiv rezultat. Da bi to
nešto moglo da živi kroz njih. Koja god
istina da je u pitanju i koji god da je put u pitanju.
Zato
imamo tako mnogo „dinosaurusa“ na, uslovno govoreći, spiritualnoj sceni ovih
prostora. Isti ljudi zadnjih 5-10 godina, ništa se kod njih nije promijenilo.
Iste reakcije, istu priču pričaju, isti motivi iza svega, čak i iste psovke, tu
i tamo, poneka nova inicijacija.
Iako
je ponekad prilično zastrašujuće, drago mi je što su me (na)učili da iza mene
ne stoji niko sem mene same. Da ne pripadam niti jednoj tradiciji, ni jednoj
liniji, nemam učitelja kojeg ću staviti ispred sebe kao štit i zaštitu u
slučaju greške (on je kriv – nisam ja, ja sam samo radio prema njegovim instrukcijama).
Drago mi je što nisam toster koji radi isključivo i samo po priloženom
uputstvu.
Da
koristim sve, ali da ne budem korištena ni od čega.
Ljudi
su uglavnom spremni na sve, osim na preuzimanje odgovornosti. Onog dana kada je
čovjek spreman da stoji sam iza sebe, pa makar ga to koštalo svega u životu,
tog dana počinje čudesno putovanje za njega samog, sve do tada je samo priprema
za to. Skupljanje značkica koje poslije sa puno muke skidaš sa sebe, jer su
srasle sa mesom.
Svako
rušenje usađenog i sraslog koncepta, ubjeđenja ili mišljenja je po jedno
umiranje za onoga koji ruši, a umiranje ličnosti nikada nije bezbolno. Svaka
rana ili udarac zahtjeva srčanost i ukoliko postoji srčanost, rana postaje
školjka koja krije biser u sebi.
