IZMEĐU NOĆI I JUTRA

Budi tiho, moje srce,

Jer svemir te ne može

Čuti; budi tiho, jer eter je već

Prepun krikova i jauka, i ne može

Prenijeti tvoje pjesme i hvalospjeve.

Budi tiho, jer noćne sablasti

Neće se obazirati na šaputanje o

Tajnama tvojim; niti će povorke iz

Mraka zaustaviti se pred tvojim snovima.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane,

Jer onaj ko strpljivo iščekuje jutro

Zasigurno će ga sresti, i onaj ko ljubi

Svjetlost, biti će od svjetlosti voljen.

Budi tiho, moje srce, i poslušaj moju

Priču; U snu vidjeh slavuja

Kako pjeva na ždrijelu užarenog

Vulkana, vidio sam ljiljan kako podiže

Svoju glavu iz snijega, nagu huriju

Kako pleše između grobova, i

Djetešce gdje se igra s lubanjama

Smijući se.

Sve ove slike vidjeh u snu, a

Kada sam otvorio oči i pogledao oko

Sebe, vidio sam vulkan kako još uvijek bijesni,

Više nisam čuo pjesmu slavuja;

Ne vidjeh ga više da leti.

Vidio sam nebo kako raspršuje snijeg

Poljima i dolinama, i kako skriva

Pod bijeli pokrov mrtva tijela

Ljiljana. Vidio sam nizove grobova u

Njihovoj vječnoj tišini, ali niko nije

Plesao niti se molio između

Njih. Vidio sam lubanje na gomili, ali

Nije bilo nikoga tamo da se smije.

Budan, vidjeh samo jad i žalost;

Šta se dogodilo s radošću i ugodom

Iz mojeg sna? Kuda je otišla ljepota

Mog sna, kako li su one slike mogle

Nestati?

Kako duša može strpljiva biti dok joj san

Ne vrati sretne utvare nade i

Žudnje?

Obrati pažnju, moje srce, i čuj moju priču;

Još juče moja duša bila je poput starog

I čvrstog stabla, korijenja uraslog u

Dubine zemlje, i grana što su dosezale do Boga.

Moja duša cvala je

U proljeće, rodila plodovima u ljeto, a

Kada bi jesen došla sakupio bih plodove

Na srebrni pladanj i položio ga na

Put gdje pješaci hode; svi

Koji prolaziše s veseljem bi se ponudili i

Nastavili svojim putem.

Kada je jesen prošla, i utopila

Svoju razdraganost u moru jadikovki i žalosti,

Pogledao sam svoj pladanj; nađoh još

Jedan preostali plod, uzeh ga i stavih

U usta; tada otkrih da je gorak kao žuč,

Kiseo poput nedozrelog grožda, i rekoh

Sebi: "Jao meni, jer stavio sam

Prokletstvo u usta ljudi, i bolest

U njihova tijela. Šta si učinila,

Moja dušo, sa slatkim sokovima koje

Tvoje korijenje crplo iz zemlje, s

Miomirisom kojeg si udisala s

Neba?" U gnjevu sam iščupao snažno

I staro stablo moje duše, zajedno sa

Žilavim korijenjem, iz dubina

Zemlje.

Iščupao sam ga iz prošlosti, oduzeo

Mu sjećanja na tisuću

Proljeća i tisuću jeseni, i

Posadio sam stablo moje duše na drugo

Mjesto. Sada je bilo u polju daleko od

Staze Vremena; njegovao sam ga danju

I noću, govoreći u sebi: "Budnost

će nas dovesti bliže zvijezdama."

Napajao sam ga krvlju i suzama, govoreći:

"U krvi je začin, a sladilo je u suzama."

Kada se proljeće vratilo,

Moje drvo ponovno je procvalo, a u ljeto

Rodilo je plodovima. U jesen sam sakupio

Sve dozrele plodove na zlatni pladanj i

Ponudio ga na javnom puteljku; ljudi su

Prolazili ali niko ne poželi moje plodove.

Tad uzeh jedan plod i prinesoh ga

Usnama; bio je sladak kao med,

Krepak kao vino babilonsko i

Mirisan poput jasmina. Uskliknuo sam,

Govoreći: "Ljudi ne žele primiti

Blagoslov u svoja usta, niti istinu u

Svoja srca, jer Blagoslov je sin

Suza, a Istina je kćerka krvi."

Otišao sam iz tog ogavnog grada da bih sjeo

U sjenu usamljenog stabla moje duše, u

Polje daleko od puteljka života.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane;

Budi tiho i prati moju priču;

Još jučer moje misli bijahu barka što

Plovi uzburkanim morem, koju vjetrovi

Bacahu od jedne zemlje do druge.

U mojoj barci nije bilo ničeg osim sedam

Vrčeva napunjenih duginim bojama; i dođe

Trenutak kada postadoh umoran od lutanja

Površinom morskom, i rekoh

Sebi: "Vratit ću se s praznom

barkom mojih misli u luku na

otoku gdje sam rođen."

Pripremao sam se bojeći svoju barku žuto

Poput zalaska sunca, zelenom poput srca

Proljeća, modro poput neba, crveno

Poput anemone. A na jarbolu i

Na kormilu nacrtao sam čudne figure

Što plijenile su pažnju i zbunjivale

Oko. Kada sam završio svoj posao, barka

Mojih misli doimala se kao proročanska vizija,

Ploveći kroz dva beskraja;

Morem i nebom.

Ušao sam u luku na otoku gdje sam

Rođen, a ljudi su pohrlili meni u susret

Pjevajući i veseleći se. I pozvalo me

Mnoštvo da dođem u grad;

Prebirali su po svojim instrumentima

I udarali u svoje tamburine.

Ovakvu dobrodošlicu doživio sam jer je moja

Barka bila prekrasno ukrašena, ali niko

Nije ušao i vidio unutrašnjost

Barke mojih misli, niti je iko pitao

Što sam donio s dalekih mora. Niti su

Mogli vidjeti da sam doveo nazad svoju

Barku praznu, jer ih je njezin sjaj

Učinio slijepima. Na to

Rekoh u sebi: "Odveo sam

ljude s pravoga puta, i sa sedam vrčeva s

bojama prevario njihove oči."

Zatim sam se ukrcao na barku

Svojih misli i ponovo otplovio. Posjetio

Sam Istočne otoke i sakupljao

Mirisnu smolu i sandalovinu, pohranio ih

U svoju barku ... Lutao sam

Zapadnim otocima i donio bjelokost, rubine,

Smaragde i drugo rijetko kamenje ... Putovao

Sam Južnim otocima i donio sa

Sobom krasne štitove, sjajne

Mačeve i koplja i sve

Vrste oružja ... Napunio sam

Barku mojih misli najbiranijim i

Najdragocjenijim stvarima na svijetu;

Vratio sam se u luku na otoku gdje sam

Rođen, govoreći: "Ljudi će me opet

veličati, ali ovaj put s pravom, i

ponovo će me pozvati da dođem u njihov

grad, ali sada zasluženo."

A kada sam pristao u luci, niko mi

Ne dođe u susret ... Hodao sam ulicama

Svoje negdašnje slave, ali niko ne podiže

Pogled prema meni ... Stajao sam na tržnici

Vičući ljudima o blagu u mojoj

Barci, a oni su me izrugivali ne

Shvativši me ozbiljno.

Vratio sam se u luku malodušan,

Razočaranog i zbunjenog srca.

Kada sam se bolje zagledao u svoju barku,

primijetio sam ono što nisam vidio tokom mojeg

Putovanja, i uskliknuo: "Morski

valovi izbrisali su boje i

figure s moje barke i učinili da izgleda

poput kostura." Vjetrovi i morska pjena

Zajedno s užarenim suncem izbrisali su

Blistave boje i moja je barka sada izgledala

Kao pohabano odijelo. Nisam mogao

Zamijetiti ove promjene sjedeći sred blaga,

Jer su mi unutrašnje oči oslijepile.

Bio sam sakupio najdragocjenije stvari na

Svijetu i pohranio ih u škrinji što pluta

Na vodenoj površini; vratio sam se

Mojem narodu, ali oni su me odbacili

Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane

Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane

Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

U tom času napustio sam barku svojih misli i

Krenuo u Grad Mrtvih, sjeo

Između urednih grobova, razmišljajući o

Njihovim tajnama.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; budi

Tiho, jer oluja što bjesni ismijava

Tvoje šaputanje, a špilje u

Dolinama ne podaruju jeku treperenju

Tvojih struna.

Budi tiho, moje srce, dok jutro ne svane,

Jer onaj ko strpljivo iščekuje dolazak

Zore bit će čeznutljivim zagrljajem podaren

Od jutra.

Zora sviće. Govori ako možeš,

Moje srce. Evo, dolaze jutarnje

Procesije ... Zašto ne govoriš?

Nije li tišina noći ostavila

Pjesmu u tvojim dubinama, s kojom

Možeš dočekati zoru?

Evo jata golubova i

Slavuja uzlijeću u dalekim

Predjelima doline. Možeš li letjeti

S pticama, ili je užasna noć

Oslabila tvoja krila? Pastiri

Odvode ovce iz obora; da li je

Noćna sablast ostavila nešto snage

U tebi da ih možeš slijediti u

Zelene prerije? Mladi muškarci i

Žene hodaju ljupko prema

Vinogradima. Hoćeš li moći stajati

I hodati s njima? Ustani, moje srce, i

Hodaj sa zorom, jer noć je prošla,

A strah od tame minuo je zajedno s

Mračnim snovima, jezovitim mislima i

Suludim putovanjima.

Ustani, moje srce, i podigni svoj glas uz

Muziku, jer onaj ko ne dijeli zoru sa

Svojim pjesmama jedan je od sinova vječite 

Tame.

Problematika nerazumjevanja simboličkih prikaza

 

Jedan od čestih problema sa kojima se sreće svaki duhovni tragalac je pogrešna lična interpretacija simboličkih prikaza. Simbolika iskazana na starim tapiserijama, slikama, ilustracijama  i freskama je veoma često bukvalno, a samim tim i pogrešno shvaćena. Neispravna tumačenja nastaju uglavnom radi naše nesposobnosti da aktivno razmišljamo, a uzrok tome je naučeno i čvrsto ukorjenjeno mehaničko razmišljanje, drugim riječima imamo naviku da sve uzimamo „zdravo za gotovo“, zatim nedostatka pravog životnog iskustva koje  današnjem čovjeku hvali zbog udobnosti 21. vijeka, mase pogrešnih asocijacija koje nismo u stanju da prepoznamo kao takve i samim tim ne dozvolimo uplitanje istih u tumačenje simboličkih prikaza. Valja nam dakle, uložiti velike napore u sopstveno razumjevanje simbolike, jer ključevi za razumijevanje simbolike i ako postoje, svakodnevnom čovjeku nisu dostupni, a još jedna korist od toga je učiti se aktivnom razmišljanju.

Simbolički prikazi nisu nastali kao umjetnička inspiracija, nego kao univerzalni jezik koji je isti za sve ljude koji ga poznaju. Ako neka ezoterična škola želi da određeno znanje predstavi  skupini ljudi koja dolazi sa različitih govornih područja, ona će se poslužiti jezikom simbola kao univerzalim načinom prenošenja istine a koje nije uslovljeno jezičkim barijerama.

[1]Simbol je najopštije, sve ono što može stajati umesto nečeg drugog i da ga tom prilikom prepoznatljivo reprezentuje. U psihoanalizi, simbol je element svesti ili ponašanja koji je zamena za nešto drugo, nesvesno ili potisnuto. Odnos simbola i onoga što on u nesvesnom predstavlja nije proizvoljan, već je uslovljen unutrašnjom vezom. Prema Jungu, konkretna, čulna slika poznatog objekta, koji na najbolji način upućuje na nešto drugo, što je za čoveka suštinski bitno, apstraktno, transcendentno.

[2]Simbolika (grč. συμβολικός, symbolikos, ono što pripada simbolu ili je vezano za njega) je predstavljanje ideja, pojmova ili osećaja, pomoću ugovorenih znakova — simbola; takođe i skup simbola. Pridev simbolički znači da je nešto slikovito, puno simbolike, ima karakter simbola, simbolizuje. Takođe, nešto nestvarno, nešto što ne predstavlja pravu vrednost, nešto „naoko“, tobožnje.

U Indijskim prikazima Shive i Shakti (Adama i Eva u hrišćanstvu) na tapiserijama, slikama i zidovima hramova,  se mnogo toga danas pogrešno razmijeva i tumači uglavnom po principu „ja shiva - ti shakti“ ili obrnuto, tj. kroz dvojnost ovog svijeta, gdje postoje dva subjekta jedan nasuprot drugog. Čovjekovom uslovnjenom umu je veoma teško da se odvoji od prikaza muškarca i žene u ljubavnom zagrljaju i asocijacija koje takve slike proizvode u svim njegovim centrima. Svaki oblik erotizma pojačava ljudsku seksualnost i uzbuđenje o kojem je čovjek ovisan, a to nadalje pojačava fantaziju i neku vrstu umnog onanisanja.  

[3]Tu se, kao i u celokupnoj simbolici, mnogo toga zaboravilo, pa je pravilno snalaženje u ovoj oblasti postalo sasvim tuđe većini naših savremenika. Valja nam, znači, udvostručiti naše nastojanje, kako bi opšte i potpuno nerazumevanje bilo prevaziđeno.   

Seks je jedno od najvećih iskušenja svakodnevnom čovjeku i on u startu smanjuje broj inicijanata u duhovnim školama.

Takve tapiserije nisu slučajno erotizmom nabijene, jer je to na neki način test za buduće učenike određenih duhovnih disciplina. Sve dok čovjekov pogled ne prodre iza tjelesnih prikaza, tj dok ne postane „slijep kraj očiju“ i ne počne da gleda simbole nekim drugim očima, tj. kao prikaz nečeg drugog, on ne može postati učenik škole i ostajao bi u svojstvu „iskušenika“. Kada bi iskušenik dao ispravno tumačenje slike koju su mu dali, učitelju bi to bio znak da je otišao iza „vela ovog svijeta“ i da učenje tek sada može da počne, jer um nije više uslovljen svakodnevnim pojavama i iskušenjima.

[4]Uzmimo jedan simbol cveta, kao što su: lotos, ljiljan ili ruža. Rascvetan, on predstavlja, između ostalog (jer svi ti simboli imaju raznovrsne interpretacije), vrlo jasnom sličnošću, razbijanje manifestacija života. Rascvetanost je, u stvari, zračenje oko Centra, jer se, i u tom slučaju, radi o centralnoj figuri, po kojoj cvet i liči na točak. U hinduskoj tradiciji, Svet je ponekad prikazan u obliku lotosa u čijem centru se uzdiže Meru, sveto brdo koje simboliše Pol.

Da bi čovjek pokušao sa tumačenjem i razumjevanjem simbolike takvih prikaza, valjalo bi prvo raditi na razumjevanju jednog od tantričkih aksioma „Ham Sa Shiva  - Ham Sa Shakti“ , ili u prevodu „Ja sam Šiva – Ja sam Šakti“. Kada se postigne barem djelomično razumijevanje principa „Ja sam svijest - ja sam energija“, onda nam i nije tako teško shvatiti da je prikaz ili ilustracija Shiva/Shakti simbolika principa u nama. Tada počinje jedno sasvim novo putovanje za nas i naziranje nečega što se zove jezik simbola i kroz šta je moguće isto tako učiti o istini kao što je to moguće iz slovom napisanih knjiga.

Svako tumačenje tipa  „Ja Tarzan a ti Džejn“ ne vodi tragaoca ka istini, a još manje ka sebi.

„Energy Flows Where Attention Goes“

---

[1] Wikipedia

[2] Wikipedia

[3] Rene Genon „Ideja centra u antičkim tradicijama“

[4] Rene Genon „Ideja centra u antičkim tradicijama“ 

Eksperiment na sebi

Posmatrajući svoj život unazad, možemo primjetiti kako svaki korak koji smo napravili nas je vodio ka mjestu ili životu koji sada živimo. Svaki utisak, informacija, gesta je prethodila događaju koji će nas voditi do sledećeg događaja i tako dalje, sve do života koji živimo danas.
Kada čovjek posmatra svoj život iz te tačke gledišta, ne može a da ne dođe do zaključka, kako je sve što mu se dešavalo, svaki ugodan ili neugodan doživljaj je imao svoje kako i zašto. 

Čovjek koji u sadašnjosti sagleda i razumije svoju prošlost, može da utiče na svoju budućnost.

Ljudima koji rade na sebi, prilike koje su date u sadašnjem životu, nisu sasvim slučajne, one su u većini slučajeva, produkt prijašnjeg rada na sebi ili da tako kažem prijašnjih "zasluga". Tako imamo ljude koji se rađaju u okolini ili porodicama koje ni po čemu nisu sklone misticizmu ili ezoteričnom, ali u tim ljudima se u određenom trenutku njihovog života budila težnja ka istraživanju bilo kakve vrste onostranog ili okultnog.
Dospjeti u jednom životu od istraživanja najgrubljeg vida okultnog kao što je astrologija, magija, religija, do Rada na sebi ili istraživanja samog sebe je zasluga magnetnog centra koji je, donekle, već izgrađen u čovjeku. Takav čovjek polako  korača ka izgrađivanju istinskog sebe, mada ni to nije sasvim sigurno, kao što nije ništa sigurno na ovoj planeti na kojoj vladaju skoro pa najgori uticaji po čovjeka, te i on može vrlo lako da ode u pogrešnom smjeru. A za povratak nazad, je potreban dupli trud od onoga koji je već uložen.

Kada čovjek počne da primjećuje kod sebe nešto što bi se najpribližnije moglo nazvati "bunilo" u kojem živi, tada je on u situaciji u kojoj "niti je od ovoga svijeta, niti je potpuno otpao od njega". I tada ima priliku početi neku vrstu rada na samom sebi. Sve do tada je puko prikupljanje informacija, koje mu mogu koristiti ili štetiti, u zavisnosti od toga kako ih odluči upotrijebiti. Jer, ma koliko mi ne imali slobodnu volju, mi ipak imamo mogućnost odluke. Da nije te male mogućnosti u nama, rad na sebi bi bio nemoguć kao i bilo kakva vrsta razvoja.
Svakog od nas nešto u životu žulja, svako ima neki mali kamenčić u cipeli koji mu smeta i donosi patnju. Na nama je da odlučimo da li ćemo kamen iz cipele izbaciti ili ostaviti u svrhu podsjećanja. Jer, kao što nema rođenja djeteta bez plača i patnje, tako nema ni rođenja svjesnog čovjeka bez patnje i odricanja. To je odluka koja je na nama i na koju zakoni ovoga svijeta ne mogu uticati. Ostaviti kamen u cipeli u svrhu podsjećanja i svakodnevnog trenja ili izbaciti ga i nastaviti koračati u zaborav ili neki novi san.

Na putu spoznaje samoga sebe čovjek mora mnogo toga da žrtvuje. Mnogo toga unutar sebe a ne spolja, jer je spoljašnje žrtvovanje najgrublja manifestacija te vještine. Ukoliko ne postoji unutrašnje žrtvovanje ili odricanje, spoljašnje je samo iluzija da nešto mjenjamo i mi radimo ono što se zove jalov posao. Jer sve što je van nas samih, je podložno zakonu slučaja ili silama koje vladaju na ovom terenu i u suštini sve što je van nas ne pripada nama, te ne možemo ni uticati na to. Zato se i kaže da raditi možeš samo na sebi, a ne na drugima.

Priče ljudi koje povremeno čitam o kreiranju života, događaja, situacija i sl. meni lično zvuče apsurdno. Bez da se uvrijede New Ageri ili onaj kaluđer koji je kupio ili prodao svoj ferari. Kako možeš da kreiraš pored toliko zakona koji stoje ispred, iza, iznad i ispod tebe?! Ti zakoni su ti ispred samog nosa a ti ih ne vidiš. Uzmimo npr zakon gravitacije kao jedan od njih. Na temeljima toga zakona pokušaj da shvatiš jačinu ostalih zakona koji vladaju svijetom u kojem živiš. A onda, kada ih dobro upoznaš, možeš samo da nađeš način da se krećeš između njih. To bi značilo da si došao pod nešto što inače zovu zakon izuzetka. Kao što svaka kamera ima mrtvi ugao koji ne može da snimi, tako i zakoni imaju "mrtve uglove".
Nešto slično se spominje u Totovim smaragdnim pločama:

" 79. Ušao sam u telo svoje i stvorio krug koji uglove ne poznaje, i stvorio oblik koji oblikovan beše po obličju mom.
80. Napravio sam telo svoje u krugu te izgubih progonitelje u vrtlogu vremena.
81. Ali čak i sada, kad oslobođen sam od tela svog, oprezan uvek moram biti, da u uglove ne zalazim, a inače se duša moja nikada osloboditi neće.
82. Znaj, o čoveče, Lovci se kreću jedino kroz uglove, a nikad kroz lukove prostora.
83. Jedino kretanjem kroz lukove možeš im uteći, jer u uglovima Oni goniće te." 

Krug koji je napravio oko svojeg tijela možemo povezati sa zakonom izuzetka. Lovci su zakoni koji vladaju ovom planetom.

Čovjek koji misli da može ovladiti silama ovoga svijeta je u velikoj zabludi ili u najmanju ruku iskorišten od strane tih istih sila. Takav čovjek ima ogromnu sujetu, a sujeta je jedan od najvećih neprijatelja čovjeka i njegovog razvoja. Ona dovodi do trenutnog i skoro potpunog zaborava sebe. I tako reče vrag sebi u bradu "Sujeta - moj najdraži grijeh".
Čovjek koji radi na sebi može samo da nađe način da zaobiđe zakone, tj njihovo djelovanje i njihov uticaj na njega samog. A za to je potrebna pažnja i proučavanje sebe.
Postati gospodar sila koje vladaju znači biti na nivou Sunca ili Brahmana. A većina nas jako dobro zna: Daleko je Sunce...

Provjeriti ovu tezu je veoma lako, ne treba da idete dalje od sopstvenog tijela. Uzmimo npr glad.
Glad je određeno djelovanje određenih zakona u određenom trenutku koje se manifestuje kroz čovjekovo fizičko tijelo. Probaj da ne jedeš kada si gladan. Zakoni i čitava okolina će se usmjeriti da pojačaju djelovanje na tebe i ukratko rečeno izvršiće napad na sva tvoja čula. Prvo će ići čulo mirisa, osjetićeš hranu koja miriše. Obično nešto što jako voliš da jedeš. Zatim ide sjećanje. Slike u glavi će se ređati svih obroka u kojima si slasno uživao nekada u svom životu. Upali TV. Ubrzo će se pojaviti reklame sa hranom. Ako i tome odoliš, nazvaće te tvoja majka da te pozove na ručak, jer ona baš danas pravi nešto što ti voliš da jedeš. Nakon toga svega slijedi zamor mašine (tijela), tj nesvjestica i slične manifestacije, koje izazivaju strah u tebi sa pitanjem u glavi "Da li je zdravo ovo što radim? Kakve posljedice ću imati?". Nećeš imati nikakve posljedice jer "postiš" tek jedan dan. Za narušavanje fizičkog tijela potrebno je mnogo više gladovanja, pod uslovom da imaš nenarušeno zdravlje. Kada svaka želja i glad prođe, tj kada je pregrmiš, onda uzmi da jedeš.

Ljudska čula i senzacije koje prima putem njih, su rešetke zatvora u kojem se nalazi. I iz sopstvenih primjera možeš da nađeš da će sve da se ustremi na ta čula, ukoliko samo nanjuše i najmanju želju ili potrebu u tebi.
Glad, žeđ, požuda, ljutnja, agresija, strah, sumnja, je samo kombinacija određenih zakona koje u datom trenutku djeluju na nas. Tijelo je polje na kojem uvjek možeš vježbati kako da zaobiđeš zakone i to usput gradi nešto što se zove volja. 

Određeni kompromisi na početku su dozvoljeni, ukoliko si gladan, daj tijelu neku zamjenu, čaj ili kafu, ukoliko si žedan, nađi vizuelni utisak koji će te nahraniti. 

Istražuj, spoznaj i pomjeraj granice do kojih možeš da ideš. Eksperimentiši na sebi dok ne nađeš ključ koji otvara vrata zatvora.