Problematika nerazumjevanja simboličkih prikaza

 

Jedan od čestih problema sa kojima se sreće svaki duhovni tragalac je pogrešna lična interpretacija simboličkih prikaza. Simbolika iskazana na starim tapiserijama, slikama, ilustracijama  i freskama je veoma često bukvalno, a samim tim i pogrešno shvaćena. Neispravna tumačenja nastaju uglavnom radi naše nesposobnosti da aktivno razmišljamo, a uzrok tome je naučeno i čvrsto ukorjenjeno mehaničko razmišljanje, drugim riječima imamo naviku da sve uzimamo „zdravo za gotovo“, zatim nedostatka pravog životnog iskustva koje  današnjem čovjeku hvali zbog udobnosti 21. vijeka, mase pogrešnih asocijacija koje nismo u stanju da prepoznamo kao takve i samim tim ne dozvolimo uplitanje istih u tumačenje simboličkih prikaza. Valja nam dakle, uložiti velike napore u sopstveno razumjevanje simbolike, jer ključevi za razumijevanje simbolike i ako postoje, svakodnevnom čovjeku nisu dostupni, a još jedna korist od toga je učiti se aktivnom razmišljanju.

Simbolički prikazi nisu nastali kao umjetnička inspiracija, nego kao univerzalni jezik koji je isti za sve ljude koji ga poznaju. Ako neka ezoterična škola želi da određeno znanje predstavi  skupini ljudi koja dolazi sa različitih govornih područja, ona će se poslužiti jezikom simbola kao univerzalim načinom prenošenja istine a koje nije uslovljeno jezičkim barijerama.

[1]Simbol je najopštije, sve ono što može stajati umesto nečeg drugog i da ga tom prilikom prepoznatljivo reprezentuje. U psihoanalizi, simbol je element svesti ili ponašanja koji je zamena za nešto drugo, nesvesno ili potisnuto. Odnos simbola i onoga što on u nesvesnom predstavlja nije proizvoljan, već je uslovljen unutrašnjom vezom. Prema Jungu, konkretna, čulna slika poznatog objekta, koji na najbolji način upućuje na nešto drugo, što je za čoveka suštinski bitno, apstraktno, transcendentno.

[2]Simbolika (grč. συμβολικός, symbolikos, ono što pripada simbolu ili je vezano za njega) je predstavljanje ideja, pojmova ili osećaja, pomoću ugovorenih znakova — simbola; takođe i skup simbola. Pridev simbolički znači da je nešto slikovito, puno simbolike, ima karakter simbola, simbolizuje. Takođe, nešto nestvarno, nešto što ne predstavlja pravu vrednost, nešto „naoko“, tobožnje.

U Indijskim prikazima Shive i Shakti (Adama i Eva u hrišćanstvu) na tapiserijama, slikama i zidovima hramova,  se mnogo toga danas pogrešno razmijeva i tumači uglavnom po principu „ja shiva - ti shakti“ ili obrnuto, tj. kroz dvojnost ovog svijeta, gdje postoje dva subjekta jedan nasuprot drugog. Čovjekovom uslovnjenom umu je veoma teško da se odvoji od prikaza muškarca i žene u ljubavnom zagrljaju i asocijacija koje takve slike proizvode u svim njegovim centrima. Svaki oblik erotizma pojačava ljudsku seksualnost i uzbuđenje o kojem je čovjek ovisan, a to nadalje pojačava fantaziju i neku vrstu umnog onanisanja.  

[3]Tu se, kao i u celokupnoj simbolici, mnogo toga zaboravilo, pa je pravilno snalaženje u ovoj oblasti postalo sasvim tuđe većini naših savremenika. Valja nam, znači, udvostručiti naše nastojanje, kako bi opšte i potpuno nerazumevanje bilo prevaziđeno.   

Seks je jedno od najvećih iskušenja svakodnevnom čovjeku i on u startu smanjuje broj inicijanata u duhovnim školama.

Takve tapiserije nisu slučajno erotizmom nabijene, jer je to na neki način test za buduće učenike određenih duhovnih disciplina. Sve dok čovjekov pogled ne prodre iza tjelesnih prikaza, tj dok ne postane „slijep kraj očiju“ i ne počne da gleda simbole nekim drugim očima, tj. kao prikaz nečeg drugog, on ne može postati učenik škole i ostajao bi u svojstvu „iskušenika“. Kada bi iskušenik dao ispravno tumačenje slike koju su mu dali, učitelju bi to bio znak da je otišao iza „vela ovog svijeta“ i da učenje tek sada može da počne, jer um nije više uslovljen svakodnevnim pojavama i iskušenjima.

[4]Uzmimo jedan simbol cveta, kao što su: lotos, ljiljan ili ruža. Rascvetan, on predstavlja, između ostalog (jer svi ti simboli imaju raznovrsne interpretacije), vrlo jasnom sličnošću, razbijanje manifestacija života. Rascvetanost je, u stvari, zračenje oko Centra, jer se, i u tom slučaju, radi o centralnoj figuri, po kojoj cvet i liči na točak. U hinduskoj tradiciji, Svet je ponekad prikazan u obliku lotosa u čijem centru se uzdiže Meru, sveto brdo koje simboliše Pol.

Da bi čovjek pokušao sa tumačenjem i razumjevanjem simbolike takvih prikaza, valjalo bi prvo raditi na razumjevanju jednog od tantričkih aksioma „Ham Sa Shiva  - Ham Sa Shakti“ , ili u prevodu „Ja sam Šiva – Ja sam Šakti“. Kada se postigne barem djelomično razumijevanje principa „Ja sam svijest - ja sam energija“, onda nam i nije tako teško shvatiti da je prikaz ili ilustracija Shiva/Shakti simbolika principa u nama. Tada počinje jedno sasvim novo putovanje za nas i naziranje nečega što se zove jezik simbola i kroz šta je moguće isto tako učiti o istini kao što je to moguće iz slovom napisanih knjiga.

Svako tumačenje tipa  „Ja Tarzan a ti Džejn“ ne vodi tragaoca ka istini, a još manje ka sebi.

„Energy Flows Where Attention Goes“

---

[1] Wikipedia

[2] Wikipedia

[3] Rene Genon „Ideja centra u antičkim tradicijama“

[4] Rene Genon „Ideja centra u antičkim tradicijama“